Svećenik Leonid, iz reda redemptorista, iz ukrajinske provincije, sudjelovao je na 15. međunarodnom seminaru za svećenike u Međugorju, te dao, najprije sudionicima seminara, a onda i novinarima radiopostaje Mir Međugorje, nesvakidašnje svjedočanstvo - koje donosimo onako kako je izgovoreno: „Moje prvo hodočašće u Međugorje bilo je povezano s mojim obvezama i zanimanjem u mojem svećeničkom pozivu. Naime, godine 2005. mjesna Crkva mi je povjerila veliku odgovornost i nošenje teškog križa - a to je služba egzorciste. Prvi mjeseci i prva godina bili su ispunjeni Božjom ljubavlju i milošću, ali naravno i velikim poteškoćama. No, istinska velika poteškoća dogodila se za vrijeme jednog, da ga tako nazovem, „velikog egzorcizma“ nad jednim opsjednutim. Vrlo grubim glasom, punim užasa, taj glas se obratio meni ovim riječima: 'ja sam užasan, ja sam snažan i ja ću te razoriti. Razorit ću tvoje svećeništvo, redovništvo i čitavi tvoj život.' Iako je to bilo strašno, ipak sve nisam shvatio previše ozbiljno, jer vjerujem potpuno Bogu, i nemam razloga zašto ne vjerovati Bogu. I znam da je strah pred sotonom već gubitak. Ali Bog je dopustio ovu situaciju, koju ću vam ispričati, da doživim koliko je velika i snažna njegova Majka. I da doživim koliko je sveta zemlja Međugorje. Kad sam bio u velikim bolima, kušnjama i napastima pokušavao sam moliti, ali nisam mogao moliti. Svaki dan sam išao na ispovijed, ali me sotona iskušavao. Kušnje su bile tako jake da sam potpuno izgubio mir u duši. I ne samo to. U duši sam osjećao da sam izgubio redovništvo i svećeništvo. Osjećao sam potpuno potonuće i propast. U toj teškoj stvarnosti, dok nisam shvaćao što se događa sa mnom, netko mi je ponudio put u Međugorje. Pošao sam. Bio sam sa skupinom svećenika. Oni su molili, a ja nisam mogao. Jednostavno nisam mogao moliti. Na tom hodočašću susreo sam i jednog starog svećenika, oca Ambrozija iz Slovačke. On je potpuno žrtvovao svoj život i svoje zvanje u radu s Ukrajincima u pokrajini Zakarpatje. Putovao je tada nakon preboljenog infarkta, a imao je i dijabetes. On je već pet puta bio u Međugorju. Oduševio me svojom žrtvom i poniznošću. On je redovnik, franjevac. Postao mi je prijatelj na putu. Ja sam mu pomagao, vodio ga kao starog čovjeka za ruku. Činilo se da ja njemu pomažem, ali je zapravo on meni pomagao. Penjali smo se zajedno na Podbrdo. Bilo nam je rečeno da će na Brdu biti ukazanje jednom od vidioca. Bilo je puno svijeta, svećenika. I to je jednostavno bilo prvo iznenađenje u Međugorju. Sjeo sam uz oca Ambrozija i leđima se okrenuo prema mjestu ukazanja. Osjećao dam da nisam dostojan da sam tu. Ali za vrijeme molitve krunice rodila mi se želja da pogledam što se događa tamo na mjestu ukazanja. Istodobno, s tom nutarnjom željom, osjećao sam drugi glas koji mi je govorio: 'nemoj gledati tamo. Ti si propao i završit ćeš u paklu.' Strašno. Oni prvi pozitivni osjećaji ipak su me usmjerili prema mjestu ukazanja. Počeo sam gledati i tražiti. Možda ću ipak nešto vidjeti. Rađala se u meni polako nada, ali i bujali novi argumenti da se moje poniženje neće promijeniti. U tom presudnom trenutku sam povjerovao. Na trenutak. Kao odgovor na sva pitanja, osjetio sam, doživio sam Gospu kako silazi s neba. Bilo je tada strašno. Snažan osjet, miris nekog drugog svijeta koji sam do tada doživljavao! A onda me smirila jedna nježnost, jedna lakoća, kao nježan vjetar Gospine nazočnosti. Ona se približavala meni. I što je ona bivala bliže, snaga zloga je odlazila. U srcu sam doživio jedno novo otkrivenje. Doživio sam koliko je snažna Gospa i Njezina poniznost. Shvatio sam tada kako Ona ne tjera zle duhove, jer oni sami bježe! Bježe jer ne mogu podnijeti čistoću i ljepotu Njezine nazočnosti. Ona ih ne ponižava, ne tjera ih. Ona jednostavno ljubi, ali oni to ne mogu podnijeti. I tada se događa promjena duhova u meni! Duh sotonin, koji razara, nestao je sa svojom depresijom, sa svim strahovima. On je jednostavno nestao, a na to mjesto sišao Gospin Duh. Čuo sam u srcu glas: 'Ne boj se, ja sam tvoja Majka! Ja sam za tebe jamstvo da ti nećeš propasti!' Sve se preokrenulo!
Taj doživljaj nazočnosti Prečiste Djevice Marije postao je za moj poziv, za moje svećeničko i redovničko zvanje, za moje služenje čudo ljubavi koje mene spašava! Osjećam Gospinu nazočnost na svakom egzorcizmu koji vršim. Samo jedan maleni primjer, jer imam ih puno. Naši svećenici imali su jednu opsjednutu djevojku koja je došla je na ispovijed. Ispovijedao ju je svećenik koji se upravo vratio sa studija iz Rima. I dok je izgovarao formulu odrješenja, ta osoba je tako snažno udarila svećenika, odnosno sotona preko nje, da se on u trenutku srušio. Pao je. Potom je ta osoba nekim glasom zvala drugog svećenika. On se preplašio i mene pozvao: 'Oče Leonid, brzo dođi, imamo jednu neobičnu situaciju…'. Nakon tog razgovara ta djevojka je došla tamo gdje sam ja bio. Kad sam počeo obred egzorcizma, ustanovio sam odmah dijagnozu. Shvatio sam da je posjednuta, da sotona vrlo snažno djeluje preko nje. Zamolio sam čak petero pobožnih župljana da mole za vrijeme moga obreda egzorcizma nad tom osobom. I dok sam ja čitao one redovite, tradicionalne molitve egzorcizma, sotona se ismijavao. Govorio je engleskim jezikom. Ponižavao me, izrugivao se. A onda sam počeo molitvu Gospi. Bio sam iscrpljen. Postao sam nervozan. Osjećao sam da trebam završiti molitvu, a on ne dolazi. Bio je to duh samoubojstva. Počeo sam cijelim srcem zvati Gospu. Onako kao kad dijete zove majku. I tada je počelo pravo vrištanje: 'Ja ne mogu više jer je došla Gospa. Ja to neću izdržati, jer je došla Gospa, ja moram vani.' I on je otišao. To je bio samo jedan slučaj, a imam ih mnogo sličnih. Tijekom ovih pet godina, u kojima mi je povjerena služba obavljanja egzorcizma, imam velike napasti. Imao sam ih i ranije, znam da ću ih i dalje imati. Ali Bogorodica me čuva u svom srcu. Ja više ne mogu živjeti bez Međugorja i Jeruzalema. Svake godine moram biti u Međugorju i Jeruzalemu. Jer to je za mene vjera. Ovdje imam vjeru, blagoslov i milost.“
Slušateljima radiopostaje Mir Međugorje je, potom, kazao kako je zahvalan Bogu da može i na ovaj način svjedočiti Gospinu milost, te dodao: „Želim svim slušateljima radost. Htio bih da svaki od nas želi više ljubiti Presvetu Bogorodicu, jer ona je naša Majka. Ona voli svoju djecu. Spremna je za nas učiniti sve ako to od Nje zatražimo. Ja osjećam, kad ne bi bilo Božje Majke da bi mi propali. Zato svaku sekundu našega života živimo s Njom. Osobno osjećam poziv da i ja pomognem da ljudi dođu u Međugorje. Da dovodim ovdje ljude koji strašno duhovno trpe!“ Svećenik Leonid je na kraju blagoslovio sve slušatelje!
